Početna strana > Rubrike > Politički život > Odbačeno Kosovo, osramoćena Srbija
Politički život

Odbačeno Kosovo, osramoćena Srbija

PDF Štampa El. pošta
Slobodan Samardžić   
sreda, 03. april 2024.

Nagoveštaj političkog komiteta Saveta Evrope da će ova organizacija u daljem postupku vrlo verovatno primiti tzv. Kosovo u svoje članstvo, predstavlja onu vrstu događaja koji u svojoj spoljašnjoj rutini oslikava tragediju istorijskih razmera. Jedan vinovnik te tragedije jesu tela Saveta Evrope spremna da prime jednu kriminalnu tvorevinu. Druga pak strana ove sramne medalje jeste zvanična Srbija u svojoj istorijskoj nedoraslosti i nesposobnosti da brani svoje vitalne nacionalne interese.

Kada je reč o Savetu Evrope, ta „evropska“ organizacija se kreće ka vrhuncu svoje uloge jednog od transmisionih mehanizama zapadne agresije posvećene očuvanju američke imperije. Koliko je uloga Saveta Evrope u tom procesu dobili na ubrzanju dobro se vidi u slučaju tzv. Kosova. Još 2011. godine Parlamentarna skupština SE ogromnom većinom od 169 prema 8 glasova prihvatila je rezoluciju njenog uglednika, Švajcarca Dika Martija, o pokretanju istrage o trgovini ljudskim organima i drugim zločinima tokom i posle sukoba u Pokrajini. Osumnjičeni su bili teroristi OVK i potonji „kosovski“ funkcioneri, na čelu sa Hašimom Tačijem. Tom prilikom podnosilac inicijative izneo je dovoljno činjeničnih navoda da Skupština gotovo jednoglasno prihvati pokretanje postupka. Sedam godina kasnije (2018), Dik Marti je ovim povodom napisao u svojoj knjizi Izvesna predstava o pravdi sledeće: „Zapadnjaci su se opredelili za ono što su smatrali stabilnošću i odbili da se bave moralnim i pravnim razmatranjima. To može da objasni toliko ćutanje, pa čak i neprijateljstvo prema istraživanju istine u Savetu Evrope. Zbog toga takođe možemo bolje razumeti zašto nijedna vlada nije sarađivala, makar ne zvanično“ (srpsko izdanje knjige, Novosti, 2019, str. 256). Nekoliko godina kasnije, ova tema skinuta je sa dnevnog reda organizacije kojoj je osnivačkim aktima 1949. godine dato da se bavi pitanjima prava, pravde i demokratije.

Savet Evrope se kreće ka vrhuncu svoje uloge jednog od transmisionih mehanizama zapadne agresije posvećene očuvanju američke imperij

Ovo je samo po sebi bio izdvojeni čin, ali dovoljan da dovede u pitanje kredibilnost ove organizacije. Ali, ona se na terenu Kosova i Metohije već dovoljno dugo kompromitovala u funkciji jednog od stubova civilne misije Saveta bezbednosti UN (Unmik) zaduženog za ljudska prava i pravni poredak privremene samouprave. Već četvrt veka u kontinuitetu na prostoru ovlašćenja Saveta Evrope događaju se najveća kršenja ljudskih prava do razmera svakodnevnog etničkog čišćenja i uništavanja verske i kulturne baštine srpskog naroda. Sada smo svedoci da se ova crna hronika kosmetskih Albanaca nagrađuje prijemom njihove kriminalne tvorevine u Savet Evrope.

Delovanje Saveta Evrope na konkretnom terenu, kao i delovanje drugih međunarodnih organizacija – OEBS-a, Evropske unije (Euleks-a), pa i Unmika-a, upisala je za četvrt veka rezultat sasvim suprotan odredbama Rezolucije SB UN 1244. Takav ishod najteži je po život permanentno terorisane srpske populacije u Pokrajini. Ali, ona doživljava i preživljava teže udarce od sopstvene države, budući da u poslednjih dvanaest godina nijedna krupna odluka protiv njihovih životnih interesa nije doneta bez asistencije zvanične Srbije. Već je Prvi briselski sporazum (april, 2013) potpisom srpskog zvaničnika prepustio lokalnim Albancima sve poslove i službe kojima je Srbija suvereno raspolagala od juna 1999. do tada. Čak ni ono malo i gotovo beznačajno što im je obećano, tzv. zajednica srpskih opština, nije bilo ostvareno. Zvanična Srbija, sem zvanične kuknjave, nije ništa učinila da zapadni gospodari tog procesa nateraju Albance da sprovedu bar tu jednu obavezu. Vučić i njegovi već početkom 2014. godine prihvatili su čvrsto uslovljenu vezu između nastavka tzv. puta u EU i de iure priznanja nezavisnosti „Kosova“ (vid. Pregovaračna pozicija EU za pristupne pregovore, januar 2014, tačka 23; dokument prihvaćen zaključkom Vlade Srbije).

Već ovim aktima od pre desetak godina zvanična Srbija odrekla se Kosova i Metohije kao dela svoje države, tj. priznala „Kosovo“ de facto. Ni negatorsko ponašanje albanskog činioca u toku tzv. pregovaranja, ni njegovo sabotiranje i najmanje koncesije za kosmetske Srbe, ni drastično kršenje odredaba CEFTA sporazuma o slobodnoj trgovini, ni nasilno upadanje na sever pokrajine, ni nelegalna eksproprijacija srpske zemlje radi postavljanja policijskih lagera, ni svakodnevno šikaniranje Srba širom pokrajine, ni mnogo toga drugoga, nije moglo pomeriti zvaničnu Srbiju iz njenog budističkog mira u prihvatanju „realnosti“ i, shodno tome, iz njenog disciplinovanog odziva na svaki poziv Borela i Lajčaka. A lepo se dalo videti, svaki sastanak sa kosmetskim Albancima bio je pomak ka konačnom rešenju definisanom još na samom početku tzv. dijaloga.

Delovanje Saveta Evrope na konkretnom terenu, kao i delovanje drugih međunarodnih organizacija – OEBS-a, Evropske unije (Euleks-a), pa i Unmika-a, upisala je za četvrt veka rezultat sasvim suprotan odredbama Rezolucije SB UN 1244

Najzad, fazna odluka političkog komiteta Saveta Evrope, ma koliko sramna za tu organizaciju, ne bi bila brojno ubedljiva, možda ni moguća, da Srbija nije prihvatila obavezu iz prošlogodišnjeg Briselsko-ohridskog sporazuma (februar-mart 2023) da se „neće protiviti članstvu Kosova u bilo kojoj međunarodnoj organizaciji“ (t. 4). Uzgred, uredna primena svega prethodno dogovorenog na putu potpunog odbacivanja Kosova i Metohije iz političkog i pravnog poretka Srbije, jeste jedina dosledna aktivnost zvanične Srbije.

Da li se danas, kada govorimo o ovim teškim činjenicama, Srbi iz Pokrajine mogu bilo čemu nadati? Njihov istorijski tragičan položaj je još teži ako pogledamo ostale političke učesnike u ovoj stvari.

Najveća opoziciona grupacija u zemlji, Srbija protiv nasilja, ovo pitanje strogo drži na margini svojih političkih tema. Kosovo i Metohija najčešće se pominje kao povod njihove kritike Vučićeve politike, pa i tu sa pažljivim odmeravanjem. Jer, kritika Vučića u raskoraku je sa političkim prioritetom ove višestranačke grupacije – bezuslovnim putem u EU. Naime, ako Vučić već deceniju brižljivo ispunjava glavni uslov EU u tzv. procesu pristupanja, a to je definitivno priznanje nezavisnosti „Kosova“, teško ga je u tome napadati bez određene zadrške. Zbog takve politike upravo Vučić, a ne tzv. proevropska opozicija, ima potrebnu zaštitu EU u unutrašnjim prilikama. Obrni-okreni, on je favorit Unije a ne opozicija, tj. više on nego opozicija s obzirom na evropsku neravnomerno podeljenu naklonost. O tome govori činjenica da je Vučiću dozvoljeno da verbalno svojata i brani kosmetske Srbe, štaviše uz povremeno neprijatno preterivanje, što je evropskoj birokratiji podnošljivo sve dok uporedo sprovodi njihove zahteve. Proevropska opozicija nema takav manevarski prostor, pa mora da vodi računa da svaka i marginalna izjava o položaju kosmetskih Srba ne pređe precizni prag pozicije EU. A ta pozicija je strogo diskriminaciona prema tamošnjim Srbima. Tako recimo, tokom prošlogodišnjih masovnih manifestacija opozicionih pristalica protiv Vučićevog režima pod sloganom „Srbija protiv nasilja“, u vreme svakodnevnih represalija protiv Srba u pokrajini nije se mogla čuti ni reč o tome. Tužno je bilo posmatrati kako ovaj protest protiv nasilja prećutkuje najveće nasilje u zemlji. U tom pogledu organizator je ispoljio priličnu efikasnost.

U nekom cinično-racionalnom smislu, ovaj opozicioni blok mogao bi se razumeti kada bi njegovi lideri imali specifičan politički benefit u odvagavanju dve nespojive stvari. Recimo: Kosovo i Metohiju vredi žrtvovati za članstvo u EU. Ali to uopšte ne bi bila realna kalkulacija, jer se porede jedna fiktivna stvar – članstvo u EU i jedna realna stvar – prihvatanje gubitka Pokrajine. Vučić je tu bolji kalkulant, jer on u igri sa EU razmenjuje realno za realno, tj. zaštitu svoje vlasti za predaju Pokrajine. Ali, i u jednom i u drugom slučaju, žrtva je ista: Srbi u Pokrajini i deo države sa posebnim istorijskim nasleđem.

Sa ova dva unutrašnja aktera – vlasti i većinske opozicije, današnje Kosovo i Metohija nema sreće. Ima li još koga u ovoj državi da podari tom nesrećnom narodu bar nadu?

Najteža posledica fijaska nacionalne opozicije je politički vakuum ozbiljne nacionalne politike

Da ne dužimo: nacionalna opozicija nije samo podbacila na poslednjim izborima nego se i propisno obrukala. Simbolički gledano, njen neuspeh ishodi većom štetom po nacionalni interes nego indiferentni stav većinske opozicije i destruktivna politika vlasti. Dok se ni od vlasti ni od opozicije ne može očekivati promena stanovišta, predizborna ideja „nacionalnog okupljanja“, iako sa manje izbornih izgleda, sadržala je potencijal alternativne nacionalne politike. A ispalo je da na ovoj strani nije bilo ni ozbiljne strategije ni jake političke volje. Velike reči u izbornoj kampanji istopile su se u nedoličnom predizbornom šićarenju, pa i postizbornom preletanju, tako da je objektivno bilo svejedno što su u izbornom ishodu jedni bili iznad a drugi ispod cenzusa. Jer, njihov zadatak nije bio da pređu cenzus, već da stvore jaku političku platformu za novu državnu politiku. Da su učinili ovo drugo, ono prvo bi imalo uspešan ishod i kao izborna lovina i kao odskočna daska za politiku koju Srbija predugo čeka.

Najteža posledica ovog fijaska je politički vakuum ozbiljne nacionalne politike. Neodgovorni lideri nacionalnih stranaka držali su jednu poziciju, jedno mesto u političkom prostoru Srbije, koje nije bilo veliko, ali je imalo veliki birački potencijal. To mesto je sada prazno, ako uopšte i postoji. A ako i postoji, ono je zatrovano supstancom koju možemo nazvati Nestorovićev otrov, koji su Vučićevi izborni majstori ubrizgali u deo nacionalnog biračkog tela. Sve gore od goreg…Veliki doprinos gubitku poslednje izborne nade kosmetskih Srba.

Ako mislimo na kosmetske Srbe kao apsolutne gubitnike političkih igara u ostatku Srbije, moramo pomenuti i činioca poslednje nade u opstanak, Srpsku pravoslavnu crkvu. Nju je možda i nedoločno pominjati u prethodno sačinjenom redu političkog kontinuuma propale srpske politike u pokrajini. I zato ona ne pripada tom redu, ne daj Bože. Ali, njenu ulogu u spasu naroda determiniše istorijska situacija, kao što je to oduvek bilo kroz dugo vreme. Ova Crkva odigrala je u većem delu srpske istorije ulogu duhovnog i svetovnog autoriteta. Kada nije bilo države srpskog naroda, državu je zamenjivala Crkva. Samim tim, kada je država, kako bi rekao Stojan Novaković „vaskrsla“, Crkva se posvetila svom versko-duhovnom pozivu. Kao u zlatno vreme srpske srednjovekovne države, i Crkva i država ostale su posvećene su svojim poslovima. Ali, položaj Kosova i Metohije već četiri decenije ne odlikuju mirne, koliko-toliko normalne prilike. Povrh svega, u poslednjoj deceniji jasno je vidljivo permanentno podbacivanje države, a kako vidimo i šire političke scene, u odbrani Pokrajine.

Vlast predaje jedan deo države, pokrajinu Kosovo i Metohiju, njenim trenutnim okupatorima. Pred tom teškom činjenicom SPC u liku svoje visoke jerarhije ili ćuti, ili, što je gore, odobrava politiku koja samo trpi poraze

Nema sumnje da kler SPC dobro uočava ovu situaciju. On vidi realnu scenu kao svi drugi, premda sa mnogo više odgovornosti od bilo kog drugog, jer na delu je istorijska odgovornost slična najtežim vremenima. Ponekad mi se čini da se, realno sagledavajući prilike, naša Crkva priprema za vrstu odbrane naroda i vere kakvu je praktikovala kroz dugu istoriju okupacije. Ako je tako, onda se Crkvi danas mogu predočiti određene slabosti.

Prvo, ne treba zanemariti političku odgovornost koju pred istorijom nosi današnja Srbija kao država, na čelu sa njenim aktuelnim predsednikom-vladarom. Država mora da brani sebe i u njeno ime to moraju da čine oni koji su zaduženi. Videlo smo, ne samo u ovom članku, da vlast to ne čini ili, bolje reći, vlast predaje jedan deo države, pokrajinu Kosovo i Metohiju, njenim trenutnim okupatorima. Pred tom teškom činjenicom SPC u liku svoje visoke jerarhije ili ćuti, ili, što je gore, odobrava politiku koja samo trpi poraze, ali bez ikakvih konsekvenci po sebe. Crkva treba da svojom bogougodnom rečju javno iznese stav o političkim prilikama uključujući i mišljenje o delovanju vlasti. Ona mora znati da to od nje očekuju njeni brojni vernici, a najviše oni u našoj južnoj pokrajini.

Drugo, ako Crkva računa na svoj rezervni položaj – ostanak uz narod i svetinje i u slučaju priznanja „Kosova“, pitanje je da li ona može računati na opstanak i naroda i svetinja i sebe same u albanskom okruženju. Za razliku od Turaka, Albanci nisu verski narod. Oni su danas narod svih svetskih vera i narod svih neverničkih ideologija. To je posledica njihovog naglog prelaza iz paganstva u postmodernu. Samo takav narod može u kratkom vremenu da devastira jedno, u ovom slučaju srpsko pravoslavno nasleđe i da potom preokrene politiku u pravcu njegovog preotimanja. Turci su umeli i da pale srpske crkve i da povremeno pružaju versku autonomiju. Ali, nikada im nije palo napamet da svojataju pravoslavnu baštinu Srba ili nekog drugo inovernog naroda. Nasuprot tome, danas je službena pozicija kosmetskih Albanaca da preuzmu srpske crkve i manastire i da ih pripišu svojoj imaginarnoj istoriji. Dakle, ne samo isterivanje Srba iz pokrajine nego i isterivanje Srba iz istorije.

Danas je službena pozicija kosmetskih Albanaca da preuzmu srpske crkve i manastire i da ih pripišu svojoj imaginarnoj istoriji

Ako u takvom okruženju, kojem ide na ruku postmoderni paganizam zapadne civilizacije, visoki jerarsi SPC misle da će sačuvati verni narod i svetinje na „nezavisnom Kosovu“, grdno se varaju. To neće moći bez države i njene zaštitničke ruke. Ako to danas srpska država ne čini, nego, štaviše, učestvuje u predaji „Kosova“, onda ni Crkva, u ovom slučaju pre svega ona, ne sme da ćuti o činjenicama koje upozoravaju na nestanak. Ona tada mora preuzeti svoj javni zadatak.

Ako stvari u Srbiji stoje onako kako je opisano, to nikako ne znači da je svaka nada izgubljena i da treba da se prepustimo rezignaciji. Neke činjenice mogu imati političko dejstvo sa suprotnim smerom ako se one pretvore u delatne političke činjenice. Recimo: u poslednjoj deceniji, koju obeležava aktivna politika predaje Kosova, istraživanja javnog mnjenja konstantno beleže raspoloženje naroda u korist očuvanja Pokrajine. Ono ide i do 80% anketiranih ukoliko se postavi realno pitanje, recimo, da li ste za ulazak u EU ako je uslov priznanje nezavisnosti „Kosova“. Samo po sebi, reč je o sirovom materijalu koji ne znači ništa ako taj odgovor ostane bez svog političkog aktera. Danas takav akter ne postoji, iako bi neki zamišljeni i sa 30% podrške bio dovoljan za delatnu primenu većinskog raspoloženja, a time i promenu zvanične politike.

Nadu treba tražiti i u činjenici da u međunarodnim odnosima ništa nije gotovo dok sve nije gotovo

U drugačijem smislu, nadu treba tražiti i u činjenici da u međunarodnim odnosima ništa nije gotovo dok sve nije gotovo. Zanimljivo je da ova izreka u našem slučaju važi već najmanje pet-šest godina. Da su nekim slučajem kosmetski Albanci prihvatili svoju obavezu o zajednici srpskih opština, Srbija bi uredno priznala „Kosovo“, dakle sprovela onu obavezu iz januara 2014. da sa „Kosovom“ zaključi „pravno obavezujući sporazum o sveobuhvatnoj normalizaciji odnosa“. Zašto se to nije desilo, nema pouzdanog odgovora, premda postoji „pravilo“ da se istorija kreće ne samo po utvrđenim stazama već i po nepredvidljivim slučajnostima. U slučaju Kosova i Metohije kretanje po utvrđenim stazama bi bilo kada bi Vučić, kao što je sproveo tačku 4 Briselsko-ohridskog sporazuma, sproveo i tačku 6, gde su ga Nemci i Francuzi opomenuli na onu obavezu iz januara 2014. da izvrši de iure priznanje. Kretanje po liniji slučajnosti nije predvidljivo zbog same prirode procesa, ali upravo tu postoji manevarski prostor i za srpsku stranu, a ne samo za albansku. Pri tome ne mislim na zvaničnu srpsku stranu koja je porušila sve mostove iza sebe, već na onu moguću koja bi svoju politiku usaglasila sa stavom srpske javnosti o Kosovu i Metohiji.

(NSPM)

 

Od istog autora

Ostali članci u rubrici

Anketa

Da li će, po vašem mišljenju, „Zajednica srpskih opština“ na KiM biti formirana do kraja 2023. godine?
 

Republika Srpska: Stanje i perspektive

Baner
Baner
Baner
Baner
Baner
Baner